Veče posvećeno Dževadu Karahasanu
U četvrtak, 25. januara 2024. godine, na adresi Valtera Perića 16, održano je Veče posvećeno Dževadu Karahasanu u organizaciji Književnog kornera, uz podršku Austrijskog kulturnog foruma, PEN Centra u Bosni i Hercegovini i KUD Željezničar.
Pred mnogobrojnim ljubiteljima Karahasanove pisane riječim njegovim bivšim studentima, poznanicima i prijateljima, o njemu i njegovoj književnosti govorili su Dominik Urak, Fra Mile Babić, Almir Bašović, Matija Bošnjak, a pročitano je i obraćanje, zbog profesionalnih obaveza odsutne, Merime Handanović.
Ovo ugodno druženje započeto je izvođenjem kompozicije Preludij za violončelo (Johann Sebastian Bach) mladog i talentovanog gitariste Ishaka Bratića, te uvodnim obraćanjima članova Književnog Kornera Vildane Bratić i Gorana Vrhunca, koji su podsjetili na važnost našeg sjećanja na ličnosti kakva je bio Dževad Karahasan.
Prisutnima se kratko obratila Jasminka Šahinagić, predsjednica KUD Željezničara, koja je istakla kako Društvo uvijek podržava sve aktivnosti koje imaju za cilj očuvanje i unapređenje naše kulture, te uručila prigodne poklone zamjeniku ambasadorice Austrije, gospodinu Dominiku Uraku.
Dominik Urak je kazao da iako nije lično poznavao Dževada Karahasana, da ga poznaje kroz njegovu književnost i izjavama u javnosti, te da je bio darovit pisac koji je stvarao mostove ne samo u svojim djelima nego i u stvarnom životu. Zajednička nit u njegovom radu i osobnom životu bila je zajedništvo različitih vjerskih i etničkih grupa u Bosni i Hercegovini. Citirao je i izjavu Karahasana datu u jednom intervjuu iz 2020. godine u kojem kaže: “Uvijek sam svoja prijateljstva "zloupotrebljavao" i za to da dobijem ljude s kojima ću razgovarati o onome što pišem. Jer kada god bi se dogodilo da knjiga potpuno odgovara mom konceptu, ja je nisam objavio. Mislim da književnost ne živi samo od mene. Ako moj roman nije izrazio bar nešto i od vaših pitanja, vaših problema, pitanja i problema bilo kojeg vozača tramvaja, to nije dobar roman. Ja vam nisam pristalica ove danas, nažalost, jako popularne i prisutne književnosti koja je privatno ispovijedanje. Meni je književnost razgovor. Meni je moj roman uspio, vi ste ga stvarno pročitali, ako ste u njemu prepoznali, u njega mogli projicirati svoja iskustva, svoja osjećanja, svoja pitanja. Tada ste se vi i roman našli, i on je uspio. Ako je on ostao moje razmišljanje o meni, vala ga nisam morao ni napisati.”
Fra Mile Babić je podsjetio da je Andrić napisao pismo iz 1920., a Karahasan Pisma iz 1993. godine, koji svjedoče da totalitarne razlike, posebno u Bosni, proizvode mržnju. Govorio i o hrišćanskim elementima u njegovoj književnosti, te je istakao kako je bio vrhunski humanist, kako u književnosti tako i lično.
Profesor Almir Bašović se prisjetio Karahasanovog odnosa prema fudbalu, anegdote o tome kako je Karahasan praveći se da analizira sastav reprezentacije Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva u Španiji 1982. godine analizirao situaciju u državi koja se upravo raspada. O tome koliko Karahasan nije želio da ima ikakav povlašten položaj, Bašović nam je ispričao kroz njegovo ponašanje na fudbalskom terenu – igrao je do maksimuma, a kada ne bi mogao više trčati, stao bi na gol. Prepričao nam je i susret dvojice Bosanaca u Gratzu, Ivice Osima kao trenera Sturma i Karahasana, tada profesora na Univerzitetu u Gratzu.
Matija Bošnjak nam je ispričao kako je Karahasan inistirao da se njegova akademska titula i poziv pisca razdvajaju. Radeći kao urednik i promotor na Karahasanovim djelima, Matija je na jednoj promociji Karahasana nazvao profesorom. Iako je ostatak te večeri protekao kao da se ništa nije dogodilo, u prepisci narednog dana mu je kazao: “Dragi Matija, ako me ikad više u razgovoru o romanima budete nazvali profesorom, izbacit ću vas kroz prozor.” Govoreći o tome šta je od Karahasana naučio, Matija je posebno izdvojio pravo autora na grešku, odnosno činjenicu da su neka djela postala velika književnost upravo zahvaljujući greškama nastalim prilikom njihovog stvaranja.
Iz obraćanja Merime Handanović koje smo sinoć pročitali, izdvajamo sljedeći pasus:
“U Posveti Peteru Hurdu na početku Uvoda u lebdenje, lik Rajka je ispisao kako se djeca ovog vremena svojih velikana sjete iz jalove koristi i najčešće prepričavaju izmišljene anegdote i ružne osobine pisca. Želim vjerovati da mentorovi učenici i prijatelji nisu djeca ovog vremena i da ćemo dugo pamtiti kako smo od profesora Karahasana naučili ono što se nije moglo naći u knjigama, da ćemo dugo pamtiti kako nas je čovjek Dževad Karahasan naučio poštenju i povjerenju i kako nas je pisac Dževad Karahasan učinio ponosnim što govorimo ovaj jezik na kojem su napisana njegova sjajna djela.”
Elvis Ljajić je na kraju ovog druženja kazao da će sjećanje na najbolje od nas čuvati i ubuduće, i podijelio nadu da ćemo ljudima koje volimo i cijenimo i za života to pokazivati i govoriti.
Večer je još ugodnijom i svečanijom učinio Ishak Bratić, koji je osim uvodne numere odsvirao i kompozicije Mazurka Choro (Heitor Villa Lobos) te Capricho Arabe (Francisco Tarrege).
Zahvaljujemo se svima koji su bili dijelom ovog lijepog druženja.
Književni korner